Odgoj i granice

Izvrstan osvrt prof.dr Gordane Buljan Flander današnjih problema djece koje i ja sve više
susrećem u svojoj praksi školske psihologinje.
Djeca nisu problem. Odrasli su odustali od roditeljske odgovornosti.
O djeci već dugo ne govorim iz teorije nego iz iskustva koje sam stjecala radeći s njima i njihovim roditeljima vise od 40 godina. Upravo iz tog mjesta čitam i razumijem post dječje
psihijatrice prof dr Ćurković, koja govori o odustajanju odraslih od roditeljske odgovornosti i brisanju granica između psihičkih i odgojnih problema, iako nekome može zvučati grubo zapravo je bolno istinito: ne svjedočimo samo porastu psihičkih teškoća kod djece nego i ozbiljnom slomu odgojne funkcije odraslih, a to dvoje nije isto.

U kliničkoj praksi sve češće gledam kako se brišu granice između onoga što je razvojna poteškoća, emocionalna kriza, odgojni problem i psihički poremećaj, pa se tako dijete koje ne podnosi;
- frustraciju vrlo brzo doživljava kao bolesno,
- dijete koje ne želi u školu kao anksiozno,
- a dijete koje reagira bijesom kao dijete s poremećajem regulacije emocija
Iako ponekad ono što zapravo gledamo nije bolest nego dijete koje nikada nije imalo priliku naučiti granice, a granice se ne razvijaju same od sebe nego se uče u odnosu, kroz dosljednost, kroz iskustvo da postoje pravila koja vrijede i onda kada nam se ne sviđaju, kroz iskustvo da nelagoda nije nešto što se odmah uklanja nego nešto što se može podnijeti.
Jedan od najozbiljnijih problema današnjice jest to što smo izbjegavanje počeli pretvarati u nagradu, pa dijete koje ne želi ići u školu dobiva školu kod kuće, dijete koje ne podnosi
obavezu bude oslobođeno obaveza, a dijete koje reagira agresijom dobiva razumijevanje bez odgovornosti. U tom procesu mozak djeteta ne uči sigurnost nego uči da ne mora izdržati
nelagodu jer će se svijet prilagoditi njemu, a to nije put prema mentalnom zdravlju nego prema dugoročnoj nesigurnosti, jer mentalno zdravlje ne znači odsutnost nelagode nego sposobnost da je podnesemo.
U velikom broju obitelji događa se tiha, ali duboka promjena u kojoj roditelji, ne zato što ne vole svoju djecu nego upravo zato što ih vole i boje se pogriješiti, polako odustaju od svoje
roditeljske uloge, pa umjesto da odgajaju kroz vodstvo počinju pregovarati, umjesto da postavljaju granice počinju ih objašnjavati i opravdavati. Dijete tada dobiva moć koju razvojno ne može nositi, i tada ne postaje slobodnije nego nesigurnije, često i agresivnije, jer dijete kojem je dana moć bez strukture ostaje bez osjećaja sigurnosti koji proizlazi iz jasnih
okvira.
Porast agresivnog ponašanja kod djece u tom smislu ne možemo razumjeti kao izolirani fenomen niti kao “trend generacije”, jer se ne radi o tome da su djeca postala lošija nego o tome da sve češće odrastaju bez dovoljno vanjske regulacije koja im je potrebna da bi razvila unutarnju regulaciju. U neurobiološkom smislu dijete uči regulaciju kroz odnos s odraslim
koji može ostati miran, dosljedan i prisutan i onda kada dijete nije mirno, ugodno ni suradljivo, pa ako granica nema, a emocije su jake, dijete ostaje preplavljeno, a ako se pritom agresija tolerira ili relativizira, ona postaje način funkcioniranja ne zato što dijete to bira nego
zato što ne zna drugačije.
U takvom sustavu najtiše i nevidljivo gube djeca koja ne stvaraju probleme, koja uredno dolaze u školu, koja se trude, koja ne viču, ne razbijaju i ne traže hitnu pomoć, jer ona ne dolaze u fokus sustava, ali itekako gledaju i uče, i ono što uče jest da se trud ne isplati, da pravila nisu važna i da glasniji dobivaju više, a to je možda jedna od najopasnijih poruka koje kao društvo možemo poslati djeci.
U isto vrijeme od stručnjaka se sve češće očekuje da riješe ono što u svojoj biti nije medicinski nego razvojni i odgojni problem, pa se psihijatrija i psihologija pretvaraju u mjesto na koje se šalje sve ono što je postalo preteško nositi u obitelji i sustavu, iako stručnjaci mentalnog zdravlja nisu i ne mogu biti zamjena za roditeljstvo.
Jer možemo razumjeti, možemo liječiti kada postoji poremećaj i možemo podržati, ali ne možemo odgojiti dijete umjesto sustava u kojem ono odrasta.
Zato ova tema traži više od kritike i više od frustracije, ona traži povratak osnovama i jasnoj razlici između bolesti i odgojnog problema, zaštitu resursa za djecu koja su stvarno bolesna, osnaživanje roditelja da budu roditelji, a ne pregovarači, i spremnost da ponovno jasno kažemo da granice nisu suprotnost ljubavi nego njezin oblik, kao i da prestanemo nagrađivati izbjegavanje i počnemo djecu učiti toleranciji na frustraciju, jer upravo kroz to razvijaju snagu koja im je potrebna za život.
Djeca danas odrastaju u svijetu u kojem odrasli često više nisu sigurni smiju li biti odrasli, a bez odraslih koji preuzimaju svoju ulogu nema ni sigurnog djetinjstva, ni razvoja, ni mentalnog zdravlja.